David Boehm.
Počiva li taj suptilni doživljaj povezanosti na nekoj tek izrastajućoj teoriji ili je to stanje koje je moguće živjeti u običnoj svakodnevnici? Čovjek je najsuptilnije djelo univerzuma i on u sebi nosi cijeli svijet. To je istina koju bi danas trebali razumjeti i prihvatiti kao največu istinu, ne odvajati se od univerzuma i spoznati da je naša svakodnevica univerzum sam. Trebali bi promijeniti način razmišljanja jer nas on ponekada isključuje iz povezanosti i jedinstva sa svijetom u kojem živimo. Odvojenost od izvora, s kojeg smo krenuli na ovo putovanje evolucijom je privid, a misaono- osjetilno- osjećajna povezanost je činjenica. Cijeli univerzum i mi u njemu, naš vidljivi i nevidljivi svijet je u neprestanom gibanju i ponavljanju.
Svaka misao kao pomak leptirovih krila komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Stara kineska poslovica kaže:
"Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir."
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.
Blješte svijetla pozornice svjetskoga teatra, na rampi jedno srce igra, treperavo, iskri, radosno se smiješi, uzdrahtalo, veselo kao nikad zaustvaljajuća čigra. Dlanovima svojim sunce ga miluje, budi usnulu ljepotu, daruje mu duševnu toplotu, ljubavlju ga pretvara u najljepši cvijet, u lepršavi veo satkan od svjetlosti, mirisa i boja, tako da to veliko srce melodijom snenom grli cijeli svijet. U svitanju se život budi, osjećaji se redaju kao razigrana djeca u dnevni slet. Mirisi se šire, blješte boje, zvukovi se kao leptirići roje, na pozornici svijeta započinje čudesni svjetlosni ples. Energija iz izvora vrije, srce ta posuda sveta ljubav svijetom sije, poziva na igru među zrcalima i u kojima se ogleda žlaćano vreteno, vrteška ljepote slična slična slici velikoga suncokreta. Drugo srce izlazi iz tame na pozornicu svijeta, sjedinjuju se dvije srodne duše, u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja, osjećaji koje ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, nema usijanih glava koje drugima vječno sude. Pozornica blješti treptajim srca, maglovita zavjesa nepostojanja lagano se diže, svako probuđeno srce istinom se kiti i oblači svoje duše dres, slika za slikom, cijela galerija se pred buđenjem svijeta niže svi sjedinjeni u svjetlosnom zagrljaju neba, tajnovitom melodijom sa početka svijeta plešu svoj bezvremeni ples.
Pleše svemirska duša pobratimsvom najljepšega cvijeta, budi se snaga uspavanog svijeta, iz nje raste ljubav koja ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, ne priznaje gradacije dobro ili bolje, u toj igri na rampi pod okriljem svjetla nitko nikad ne želi i nemože zgaziti srce koje koje u tugi ostalo bez zanosa i volje. Promatram tu predstavu na pozornici svijeta, scena puno svjetlosti i sjena, puna mirišljavih boja, osunčana melodijom srca, na njoj nema sukoba taština i ničim ne potsjeća na ubilačka bojna polja. Osjećaji žive, plešu, u bisernu nisku se oko ustreptalog srca slažu, samo sreću na životnoj vazi važu. Iznenada postaju kočija koju kroz snove vuku legendarni vranci. Sve duše su u ljepoti te predstave snene sjedinjene i sretnim trenutkom zagrljene jezde bezvremenom u zagrljaj one daleke, iz pjeska i pjene iznjedrene, sutonske zvijezde. Ljubav lebdi ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskida nevidljive karike, tugom i strahom optočene neživljenja lance, oslobađa sužnje iz okova neznanja, daruje im bisere istinskog postojanja, nisku satkanu od davnih snoviđenja. Pobratimstvo bića u svemiru na sceni života, davni stih već umrlog poete postaje istina, srcem željena, dušom sanjana, tijelom voljena blizina, blizina koja duše miluje, koja snagu srca vrednuje, koja svjetlošću svojom sve duše svijeta u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka sjedinjuje.
Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku.
Pjesmom moga supruga o starom Clownu i mojim davnim prozno poetskim uradcima želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg umijeća i samopoimanja. Daljni tekstovi bi trebali uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem mozgu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama.
Misaono-osjetilno- osjećajni labirint iliti univerzum umnoga u nama
Gdje je početak, a gdje kraj misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeći njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisućljećima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizlječenja.
U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni i Teseju. Labirint koji je Dadalus, za ogorčenog kralja Minosa izgradio na otoku Kreti nikada nije pronađen, ali ostao je mit koji pamtimo. Minos je iz osvete žrtvovao ljude iz Atene šaljući ih u labirint u kojem su umirali nemogavši pronaći izlaz . Tko je bio Minotaurus, čovjek-bik koji je središtu labirinta ubijao dolazeće, zao duh oca koji je izgubio sina ili vječna opasnost ljudske podsvjesti koja je žderala vrijeme i život osuđenih. Lijepa kraljeva kćer, Arijadna je iz ljubavi poklonila Teseju mač kojim je ubio zvijer i klupko vune koje ga je izvelo iz labirinta i tako mu spasila život i oslobodila Atenjane od straha.
Ta davno ispričana legenda je bila izvorom iz kojeg je kasnije nastala bajka o Ivici i Marici, samo što je dječak umjesto končića kamenčićima ostavljao trag da bi se on i njegova sestrica mogli vratiti kući. Potaknuti legendom o labirintu u ljudskim glavama su se rađale uvijek nove ideje pa su arhitekti gradili nove labirinte, slikari ih crtali, skulptori klesali. Labirint je ostao do današnjih dana smišljeni poticaj na lutanje univerzumom ljudskog uma s idejom o traženju njegovog središta. Zar nismo i mi kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. Labirint je bio korišten kao centralno mjesto u katedralama, ugrađivan na trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš organ za ravnotežu. Spiralnom dinamikom naše misli i naši osjećaji se isprepilću u labirint naše svijesti.
Legenda nas uči da tko ne pronađe njegovo središte više nemože izaći iz njega. To je pravilo po kojem je izgrađen prvi labirint i do današnjih dana dokaz njegovog postojanja u nama samima. Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja, ne spoznajemo da živimo u dva paralelna nutarnja svemira.
Osjećanje osjećaja ljubav
Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek je mali univerzum u beskraju Božjeg sna. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
Alain Fournier, 1886-1914, je u svom romanu "Veliki Mon" pisao o ljubavi, o snovima, o nesnalaženju mladosti u vremenu i prostoru. Svojim poetičnim romanom je potvrđivao da je ljubav zvijezda vodilja u svijet kreativnosti i ljepote izričaja, da postoji netko u očima dragim, u pogledu snenom, netko nevidljiv očima mojim, netko umu neznan, a srcu tako znan.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo zvjezdani šapat, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljepotica postojanja, ljubav ogrnuta zlaćanim velom istine.
Čovjek je, često ne spoznajući to, u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao. Pokušajmo, nije teško, osjetiti tu čudesnu iskru u sebi.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi.
Paralelni svemiri
U sumračju, na granici dana i noći, se često događaju neobjašnjive začudnosti… ples svjetla i tmine… dohvatljive iluzije igraju svoju predstavu na sceni povečerja… nebo je još uvijek svilenkasto modro… bezviježđe budi znatiželju… ono neopisivo osjećanje iščekivanja… buđenje astralne svijesti… osmišljavanje kozmogonije…
Neizrecivi su porivi za pustolovinom nedohvatnim daljinama svemira… lutanjima bespućem nebeskog oceana… odisejom sjećanjima…
Nedodirljivost vječnosti je zaslon na kojem blješte legende… dolaze i odlaze božanstva… pjevaju sirene…
Neopisivost tog čuvstva se pretače u izmišljaj slikovitosti… nebesko svodovlje postaje igraonica ushita… sinopsis uzvišenih ideala… oči neba u svojim zjenicama skrivaju trenuke umiranja i rađanja ljepote… svjedočanstvo nedokazivosti početka…
Dok sjedimo na obronku dana nebo nam se klanja svojom tajanstvenošču… smiješi titrajima zvijezda… ispisuje pasionsku igru pravremena… preslikava trenutke prvih zagrljaja… bezgraničje i bezuvjetnost ljubavi…
Tada povjerujem u teoriju o našem zrcaljenju u Svemiru… vidim nas i tu i tamo… naše ovo i onostrane stvarnosti… vizija ne traje dugo… ali snažna je… ostaje kao odraz… kao vječni otisak ljubavi u ovome ovdje i ovome sada…
A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, svjest se prepusti tajnovitim snagama nutarnjeg svemira, strahovima i tjelesnim nemirima. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješčanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju nutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena onu drugu sebe.
Iznenadni susret u beskraju straha, toplina u spoznajnoj blizini i svijest u misaonom labirintu pronalazi Ariadninu nit.
U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i podsvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica.
Manu propria kineziterapijom pokušavam od misli pacijenata istkati Ariadninu nit spasenja. Učim ih kako će putujući svojim misaono- osjetilno- osjećajnim labirintom sami ući u središte unuverzuma svoga utjelovljenog uma i slijedeći svoje osjećaje pronalaziti izlaz iz njega.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
4- D samopoimanje, misaono- osjetilno- osjećajni labirint i migrena
Migrena nepoznatog uzroka je jedna od dijagnoza s kojom pacijenti često kucaju na vrata moje ordinacije. Migrena nije samo glavobolja i nije bolest, ona je sindrom od kojeg pati veliki broj ljudi, zabilježen je u svim civilizacijama i o migreni se zna od kako postoje pismena svjedočanstva. Migrena, njeno tajnovito javljanje, nestajanje i periodično ponavljanje, njeno povezivanje sa crtama osobnosti pogođenih, njeni tjelesni i emocionalni simptomi su već za Hipokrata bili zagonetka i izazov za istraživanje.
Kada u rukama držim vratnu kralježnicu i glavu pacijenata s glavoboljom i osjećam napetost njihovih mišića pokušavam se uvijek distancirati od emocija koje se u meni nagomilavaju i prijete prelaskom u osjećaj nemoći.
Migrena je najodurnije stanje koje čovjeka za nekoliko sati ili dana, potpuno izbaci iz života, blokira mu sva druga osjetila, umrtvi misli, osljepi i ogluši.
Ovijena tajnovitom aurom migrena, kao uljez stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive krake pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilni geometrijski oblik u kojem je nemoguće uspostaviti harmoniju i ravnotežu. Mnogi pacijenti migrenu nazivaju utvarom, ja je nazivam čuvaricom nekog neostvarenog sna punog čudesa, čudesa koja nesretnici obično traže u za njih nedohvatnim daljinama. U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci još nespoznate sreće.
"Hildegard von Bingen, vizionarka sna, najpoznatija žrtva tog vječnog sukoba srca i uma, je u svojim knjigama ostavila znamenja aure koja ju je cijeli život pratila. Rođena u vremenu tihih lomača, ona je u mislima postala ljubavnica Stvoritelja i susretala ga u svom zamišljenom svijetu. Migrena joj je, nedozvolivši joj da se probudi iz sna, utirala put u raj. Velika svjetleća kugla iz čijeg središta je često izranjalo tijelo nagoga muškarca je prelazila u kvadrat u kojem se smjestio grad njegovog rođenja. Hildegard je tu blješteću sliku nazvala građevinom ozdravljenja i ovjekovječila je u svojoj knjizi "Putevi spoznaje". " rekla sam jednog dana pacijentu koji se tek bio oporavio od posljednjeg napada glavobolje.
"Ja se rijetko sjećam slika koje me progone u tim trenutcima."
"Pokušajte ih zapamtiti. Prisilite se i odmah nakon smirenja zapiši te ono što ste doživjeli."
"Bojim se tih bljeskova koji bi se mogli odmah ponovo vratiti, zato nesvjesno zaboravljam slike."
"Zaboravljanje nije rješenje, to je prevara. Negdje u dubini vaše svjesti te slike ostaju pohranjene."
"Mislite li da su to oni demoni koje su stari narodi pokušavali trepanacijom istjerati iz lubanje." zaključi iznenada pacijent.
"Tako nešto."
"Možda je to ipak neki zloćudni tumor koji raste u mojoj glavi."
"Kada ste zadnji puta preglegali lubanju?" upitah da ga smirim. Znala sam da svakih par mjeseci ide k doktoru i da je već nekoliko puta snimao mozak.
"Ali možda je on još tako mali da se nevidi, možda bih trebao još češće ići na preglede?"
"Možda" rekoh tužno jer u njegovoj glavi je bila zbrka koju ni on sam nije mogao kontrolirati.
4- D samopoimanje je konzept kojim pokušavam pacijente uvesti u dubinu "Freudove sante leda", u onaj daleki dio univerzuma njihovog uma do kojeg sami rijetko mogu stići.
Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja", a ja to nazivam 4- D samopoimanje.
Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet.
Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta. U najčudesnijoj tvorevini prirode, univerzumu umnoga u čovjeku se krije i energija samoizlječenja, energija koja se često neiskorištena nagomilava u središtu misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta.
4- D samomobilizacija, misaono- osjetilno- osjećajni labirint i migrena
Ta čudesa skrivena u podsvjesnom dijelu ljudskog uma su doista jedan cijeli univerzum začahuren iza vrata spoznaje.
Tisućljeća se kotrljaju, znanost otkriva sve više tajni, ulazi u najsitnije djelove ljudskog postojanja, ali carstvo migrene je još uvijek nedotaknuto istinom. U toj kozmologiji ljudske svjesti ono ostaje crna rupa u kojoj nestaju mnoga sunčana jutra, mnogi neproživljeni dani, mnoge sretno počete ljubavi. Možda je zaborav nečega važnog osnova iz koje se širi tacrna točka u univerzumu ljudskoga uma.
Prisjećam se trenutka kada je isti pacijent s dijagnozom "Migrena nepoznatog uzroka" s gipsom na ruci ušao u moju ordinaciju.
"Otkako sam slomio ruku prestala me boliti glava." reče mi sretnog lica.
"Kako se dogodila nesreća?" upitah ga iznenađena
"Skijao sam, bio je prekrasan sunčan dan, a onda sam odjednom igubio kontrolu nad skijama, pao i počeo se kotrljati. Skije su otpale, a ja sam udario glavom u jedan veliki kamen." reče pokazujući mi kvrgu ispod kose. "Kada sam se ustao osjetio sam mučninu i bljesak sličan onome kada iz tamne sobe izađemo na podnevno sunce. Neznam točno što se onda dogodlio probudio sam se u bolnici. Rekli su mi da je s glavom sve u redu, samo sam slomio ruku ispod lakta."
"Kada se to dogodilo?"
"Pred mjesec dana. Kako sam za danas već imao dogovoren termin kod vas odlučio sam i doći. Mjesec dana me više nije zabolila glava, ali sada ponovo osjećam napetost u vratnim mišićima." reče mi smješeći se
"Po onome što ste mi ispričali predpostavljam da ste imali potres mozga, a to obično izaziva glavobolju."
"To mi oni u hitnoj pomoći nisu rekli, rekli su da sam se sigurno onesvjestio od bola u ruci. No meni se ipak čini da se tada nešto dogodilo u mojoj lubanji. Čini mi se da sada intenzivnije vidim boje, bolje osjećam mirise i da nekako bolje čujem."
"Što mislite da se dogodilo u vašoj lubanji?"
"Kao da je pri udarcu došlo do pucanja neke opne koja je godinama ovijala moju svijest. Dok sam se budio u bolnici činilo mi se da izlazim iz sante leda u kojoj sam godinama nesvjesno živio. To nije bio osjećaj novog rađanja, nego osjećaj oslobađanja iz okova labirinta iz kojeg sam godinama tražio izlaz." priznade mi konačno istinu.
"O kojem labirintu govorite?"
"O misaono-osjetilno- osjećajnom labirintu, tako ga barem naziva moj psihoterapeut".
"Ne boli vas glava, ali sigurno vas nešto, osim ruke, boli." upitah ga da nebi ulazili u diskusiju o metodama psihoterapije. Moj posao je terapija pokretom i morala sam ga, sada oslobođenog od migrene, povesti davno ucrtanim putevima koje je rušio svaki novi napad glavobolje.
"Bole me vratni mišići i danas imam osjećaj da gubim pokrete u zglobovima vratne kralježnice."
Rekla sam da legne na leđa i počela sam kontrolirati male pokrete u njegovom vratu. Njihov obim je u svim zglobovima bio smanjen, a u zglobu između glave i atlasa ga uopće nije bilo.
"Ako ne uspijemo mobilizirati ove male zglobove vratit će vam se glavobolja. Predpostavljam da su se oni vašim padom bili potpuno oslobodili od ukočenosti koju ste prije imali. No u ovih mjesec dana su se mišići ponovo napeli i blokirali prvi zglob. Što ste sve radili na vašem tijelu od kako ste zadnji put bili kod mene?"
"Redovito idem u teretanu na trening snage."
"To vam je spasilo život, ali vas neće zauvijek osloboditi od glavobolje."
Pogledao me je klimajući glavom.
"To mi je postalo jasno. Zato sam i došao ponovo k vama."
"Mozak je čudesna tvorevina koja nas nekada brani i od nas samih. Vama se dogodilo, u kraćem obliku, ono što medicinari kod nekih pacijenata učine umjetnim putem. Vaš mozak vas je bacio u komu da bi vašem tijelu omogućio da se opravi od šoka pada. Mislim da je ovo pravi trenutak u kojem možemo zajedno pokušati pobjediti vašu glavobolju."
Pacijent je legao na leđa, a ja sam sjela iza zaglavlja kreveta i uzela njegovu glavu na moje dlanove.
Dodirujući zglob između prvog kralješka i lubanje uspjela sam u taj prostor unjeti svoju dinamiku i čekala sam dok njegovi mišići počnu svojim ritmom prvo oponašati moj pokret, a onda ostvare samostalni ritam. Osjetivši lakoću svoje glave pacijent je pošeo pokretati svoju vratnu kralježnicu, stabilizirajući rameni pojas. Rekla sam da sjedne. Iz tog položaja sam lakše mogla kontrolirati pokrete njegove glave i korigirati položaje ramenog i zdjeličnog pojasa. Njegova vratna kralježnica se uvijala i istezala kao končić na kojem ja kao balon lebdjela glava. Pogledala sam njegovo lice i vidjela kako nestaje duboka bora između njegovih obrva.
"Čini mi se kao da je zasjalo neko novo svijetlo u mojoj glavi, ovaj prostor je postao svjetliji sve vidim u novim, jasnijim nijansama. Kao da je protok krvi u mojoj glavi slobodniji i jači. Mislim da sada znam što se krilo u središtu mog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta." reče mi pacijent slijedeći svojim pokretima poticaje mojih ruku.
"To je očito istina koje ste se godinama nesvjesno bojali, ali o tome morate razgovarati s psihoterapeutom." rekoh mu dok sam laganim pritiscima uspravljala njegov prsni koš. "Mi smo danas uspjeli uistinu opusti vaše vratne mišiće koji su pritiskivali vratne žile i usporavali dotok krvi u vašu lubanju. Vašim mozgom je prostrujala nova energija i vaše središte za vid se oslobodilo maglovitog oblaka zbog kojeg ste borali čelo i napinjali očne mišiće."
"I jezik mi je nekako laganiji u ustima, a donja čeljust više ne koči moj izgovor." pomicao je donju čeljust u svim pravcima.
"Oslobodivši zglob između glave i prvog vratnog kralješka, oslobodili ste i čeljusni zglob od pritiska težine lubanje. Morate pamtiti ovaj osjećaj lakoće pokreta i pokušajte ga uvijek iznova vraćati u spoznaju. Stvorite si sada misaonu sliku, neka vratna kralježnica bude vodoskok na čijem vrhu kao balon lebdi vaša glava."
Pacijent je zatvorio oči ja vidjeh na njegovom licu osmjeh koji je odavao potpunu opuštenost mišića lica.
Naše tijelo zna i osjeća više od onoga što mi znamo i svjesno osjećamo, jer ono s nama proživljava i našu svijest i podsvijest. Tisuće činjenica koje čine naš život svagdašnji nismo u stanju izraziti riječima. Moramo ih naučiti osjećati. Tu se ne radi o osjećajima straha, ljutnje, bjesa, bola ili srama, nego o puno dubljim i nikada izgovorenim emocijama koje su ostale bez pravog izraza i nikada nisu prešle u osjećaje. One su skrivene iza blindiranih vrata naše podsvjesti, često začahurene u onoj crnoj rupi koja je kod mog pacijenta godinama žderala njegovu životnu energiju. To je središte misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta u kojem se pored samouništavajuće krije i izvor energije samoizlječenja, koji kada je otkriven postaje Arijadnina nit spasenja.
Kada sam završila s pisanjem knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006. i kada je knjiga bila promovirana osjetila sam olakšanje, ali i veliku prazninu u sebi. Godine rada sam stisnula u 200 stranica teksta, a kada je zadnja korektura teksta bila obavljena imala sam osjećaj da nisam sve rekla što sam željela reći. Knjigu sam pisala za čitaoca, za čovjeka koji ne posjeduje dovoljno znanja o kineziologiji i anatomiji, za prijatelje kod kojih sam primjetila greške u pokretu i držanju, za pacijente koji su zaboravili što su naučili u terapiji.
